PORUKE LJUDI KOJI SU PREŽIVJELI TRIJUMF ZLA

Drugi dan kampanje „Zajedno protiv virusa poricanja“

Uz dokumentarni film "Trijumf zla", drugog dana kampanje „Zajedno protiv virusa poricanja“  prikazane su video izjave dvojice preživjelih Nedžada Avdića i Hasana Hasanovića, te Mirsade Malagić,  koja je u julu 1995. izgubila cijelu porodicu.

Drugi dan kampanje "Zajedno protiv virusa poricanja" u SENSE centru u Puli je prikazan  dokumentarni film "Trijumf zla", u produkciji SENSE, koji prikazuje sve faze prvog sudskog postupka pred Haškim tribunalom za genocid u Srebrenici: od uvodnih riječi optužbe i obrane do presude generalu Radislavu Krstiću.

U devedeset minuta filma pretočeno je petnaestomesečno izvođenje dokaza od najdramatičnijih svjedočenja očevidaca i žrtava koje su preživjele masovna streljanja do forenzičkih dokaza, video materijala i fotografija o ekshumacijama masovnih grobnica. General Krstić, bivši komandant Drinskog korpusa VRS, je presudom od 2. augusta 2001. osuđen na 46 godina zatvora, da bi mu u žalbenom postupku kazna bila smanjena na 35 gdina zatvora.

Nakon projekcije filma prikazane su video izjave troje preživjelih iz Srebrenice. Poruke su snimljene u okviru kampanje "Srebrenica 25: Zajedno protiv virusa poricanja", u kojoj sudjeluje 16 organizacija civilnog društva iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i Kosova.

U svojoj poruci Hasan Hasanović, danas kustos u Memorijalnom centru u Potočarima, je ispričao kako je u  julu 1995. iz Srebrenice krenuo preko šuma u pravcu Tuzle sa bratom blizancem, ocem i ujakom. „Sedam dana i sedam noći sam bježao prema Tuzli, proganjan bukvalno kao životinja. Imao sam 45 kg, bio sam preplašeni dječak, ali sam cijelo vrijeme imao nadu da ću to sve preživjeti, da će i moja porodica preživjeti i da ćemo ponovno biti zajedno. Nažalost, 2003. identificiran mi je otac i ukopao sam ga ovdje u Memorijalnom centru u Potočarima, i dvije god kasnije ukpoao sam i identificiranog brata blizanca, što je za mene bio najteži dan u mom životu. Eto, vratio sam se poslije nekoliko godine da radim za Memorijalni centar da bi ljudi iz moje priče mogli da nauče, da bih educirao ljude."

Mirsadi Malagić su u julu 1995. ubijeni muž, dva sina, svekar, djever i mnogi prijatelji. Najviše vremena – rekla je u svojoj poruci – provodila je plačući, žaleći nad svojom sudbinom, da bi 2000. godine prihvatila poziv da svjedoči u Haškom tribunalu, u predmetu generala  Krstića, a kasnije su uslijedila nova svjedočenja. „U ime svih tih bijelih nišana u Potočarima“ – rekla je – „u ime svih tih nestalih, izginulih, u ime kostiju i u ime moje djece i muža, svjedočila sam i drago mi je. Sve presude koje su bile tim ljudima protiv kojih sam svjedočila - uglavnom su osudjeni za genocid."

"Preživio sam masakr, zajedno s još jednim čovjekom“, ispričao je u svojoj poruci Nedžad Avdić, koji je sa 17 godina 14. jula 1995. izveden na pogubljenja na brani Petkovci, gdje je ubijeno više od hiljadu zarobljenika. "Bio sam pogođen u stomak, u ruku, u stopalo, u više navrata sam pogađan. Bili su to teški trenuci za mene, nikada nisam pomišljao da bih mogao preživjeti. Kad su me izvodili, samo sam mislio da ću brzo umrijeti, da se neću patiti, da moja majka nikad neće saznati gdje sam… Sjecam se samo kad su srpski vojnici rekli da legnemo, kad su počeli da pucaju, ali ne sjećam se kad sam pogođen. Znam samo da sam ležao, drhtao, boljela me desna strana stomaka, ruka, meci su pogađali svuda oko mene, ja sam samo čekao sljedeći da dođe da me pogodi, jaukali su ljudi svuda okolo" – rekao je Nedžad Avdić.