“Poseban značaj shvatanju oblika okrutnog postupanja i torture dala je praksa MKSJ-a, koji je i nastao kao odgovor međunarodne zajednice na brutalna postupanja sa zarobljenicima u sukobima u bivšoj Jugoslaviji, mahom na teritoriji Bosne i Hercegovine.“- Nizama Husetić studetica prava iz Sarajeva na studijskom boravku u SENSE Centru.
U okviru projekta studijskog boravka u SENSE Centru Nizama Husetić je istražila neke od pojmova u međunarodnom pravu koristeći SENSE arhivu o postupcima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Osim doprinosa istraživanju u pravnoj nauci, rad Nizame Husetić ukazuje i na značaj očuvanja arhive i sudski utvrđenih činjenica i njihovoj važnosti u borbi protiv poricanja i nekažnjivosti.
Rad objavljujemo u celini.
Pravna definicija i elementi okrutnog postupanja i torture u međunarodnom pravu – analiza pravnih normi i razumijevanje pojmova u praksi MKSJ
Mučenje i okrutno postupanje predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava, zabranjena Konvencijom protiv torture i međunarodnim humanitarnim pravom. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) odigrao je ključnu ulogu u definisanju i sankcionisanju ovih zločina kroz svoju praksu. Kroz analizu relevantnih slučajeva, poput predmeta Blaškić, Krnojelac i Kunarac, ovaj rad istražuje pravne standarde, kriterije i posljedice torture i okrutnog postupanja. Fokus je na ocjeni određenih postupanja sa zarobljenicima kroz analize presuda te pojašnjenja istih od strane vijeća. Posebna pažnja posvećena je priznavanju seksualnog nasilja kao oblika torture te njegovom uticaju na međunarodno krivično pravo. Cilj rada je pružiti uvid u sudsku praksu MKSJ-a i njen doprinos razvoju zaštite ljudskih prava u kontekstu oružanih sukoba.
Okrutno postupanje i tortura predstavljaju ozbiljna kršenja međunarodnog prava i vrijednosti njime zaštićenim. Ova kršenja svoje implikacije imaju ponajviše u oružanim sukobima širom svijeta, gdje iz pukih pravnih normi dobijaju praktičan značaj.
Brojni izvori međunarodnog prava, u prvom redu njegove konvencije, ugovori, statuti međunarodnih sudova i sudsku praksu nastoje definisati ovakva postupanja. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (u ostatku teksta: “MKSJ”) imao je naročito važnu ulogu u oblikovanju i primjeni ovih normi, po pitanju suđenja i sankcionisanja odgovornih. Analizirajući propise međunarodnog ugovornog, humanitarnog i krivičnog prava, te presude MKSJ-a, može se bolje razumjeti kako su ove norme primjenjivane u praksi na sankcionisanje najtežih oblika masovnih zločina i kako je ovaj ad hoc tribunal ocijenio određena ponašanja kao oblike okrutnog postupanja i torture, izvan razumne sumnje.
Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka (1984) osnovni je međunarodni instrument za zaštitu od torture i okrutnog postupanja. Ovdje se tortura definiše kao namjerno nanošenje teških fizičkih ili psihičkih patnji osobi, te se zabranjuju svi njeni mogući oblici, kroz neljudske i ponižavajuće kazne i postupke, bez obzira na okolnosti. Iako je ovako postupanje zabranjeno pod svim okolnostima, Konvencija naročito ukazuje na ozbiljnost primjene u oružanim sukobima.
Nadalje, sve četiri Ženevske konvencije, osnove međunarodnog humanitarnog prava, zajedno sa dodatnim protokolima, jasno zabranjuju torturu i okrutno postupanje u oružanim sukobima. Njima su postavljeni temelji za zaštitu ratnih zarobljenika, ranjenika, civila i drugih osoba podložnih zlostavljanju tokom sukoba.
Poseban značaj shvatanju oblika okrutnog postupanja i torture dala je praksa MKSJ-a, koji je i nastao kao odgovor međunarodne zajednice na brutalna postupanja sa zarobljenicima u sukobima u bivšoj Jugoslaviji, mahom na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Okrutno postupanje
Okrutno postupanje kriminalizirano je članom 3 Statuta, kao kršenje zakona i običaja ratovanja. Prema navedenom članu, "okrutno postupanje" obuhvata namjerno nanošenje velikih patnji ili ozbiljnih povreda fizičkog ili mentalnog zdravlja. Ovo uključuje, ali nije ograničeno na, mučenje, batinanje, prisilni rad, seksualno nasilje i druge oblike brutalnog ponašanja prema civilima ili ratnim zarobljenicima.
Kako će kasnije biti objašnjeno pojedinačnim presudama, okrutno postupanje je namjerno činjenje ili nečinjenje koje nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu, ili predstavlja ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo, a izvršeno je nad osobom koja ne učestvuje aktivno u neprijateljstvima.1 Dakle, uslov nanošenja teške duševne ili tjelesne patnje ili povrede, ili ozbiljnog nastrtaja na ljudsko dostojanstvo, alternativno je postavljen.
Praksa Tribunala pokazala je da iako slično djelu nečovječnog postupanja iz člana 2 Statuta koji kriminalizira teske povrede Ženevskih konvencija iz 1949., okrutno postupanje razlikuje se po krugu zašticenih lica, te prirodi oružanog sukoba.
Dakle, nečovječno postupanje može se izvršiti samo u odnosu na tzv. zaštićena lica u okviru međunarodnog oružanog sukoba, dok se okrutno postupanje može izvršiti i u unutrašnjem sukobu u odnosu na bilo koje lice koje u trenutku izvršenja ne učestvuje u sukobu.2
Kada bi bilo riječi o teoretskom poimanju posljedice na žrtvu, u teoriji materijalnog krivičnog prava jasno je da je posljedica proizvedena promjena ili stanje u spoljnjem svijetu koje nastaje kao rezultat dejstva radnje krivičnog djela. Nadalje, posljedica je negativna fizička, materijalna promjena na objektu radnje koja je prouzrokovana radnjom krivičnog djela.3
1 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvocka, Case No. IT-98-30/1-A, Judgment, Appeals Chamber, februar 2005, para. 261.
2 Ivanišević, M., Ilić, M., Višnjić, J., & Janjić, B. (2005). Vodič kroz Haški tribunal, propisi i praksa. Izdavač: Misija Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) u Srbiji, Beograd, 2007.
3 Petrović, B., Jovašević, D., & Ferhatović, A. (2015). Krivično pravo I: Uvod u krivično pravo, krivično djelo, krivnja. Sarajevo: Pravni fakultet str.110.
Praksa Tribunala različite je postupke kvalifikovala kao okrutno postupanje.
“Lašvanska dolina”
Tihofil (Tihomir) Blaškić, bio je regionalni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) prije nego što je u augustu 1993. postao načelnik štaba HVO-a sa sjedištem u Mostaru. Odgovoran je za zločine koji su se dogodili u Lašvanskoj dolini između maja 1992. i maja 1993. godine, kada su snage HVO-a, pod njegovim nadzorom, izvršile napad na civilno stanovništvo bosanskih Muslimana. Raspravno je vijeće osudilo Blaškića na 45 godina zatvora nakon što ga je proglasilo krivim jer je počinio, naredio, planirao, ili na druge načine pomagao i podržavao razna kaznena djela protiv stanovništva bosanskih Muslimana u srednjoj Bosni. Po pitanju slučaja okrutnog postupanja u predmetu Blaškić, odvijala se rasprava pred sudom o korištenju prisilnog rada kao oblika okrutnog postupanja. Vijeće je stava da „tretman neborbenih zatvorenika može se smatrati okrutnim ukoliko, zajedno sa drugim potrebnim elementima, taj tretman uzrokuje ozbiljnu mentalnu ili fizičku patnju ili predstavlja ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo. Apelaciono vijeće smatra da korištenje osoba koje ne učestvuju aktivno u sukobima za pripremu vojnih utvrđenja koja će se koristiti u operacijama i protiv snaga sa kojima te osobe identifikuju ili saosejćaju predstavlja ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo i uzrokuje ozbiljnu mentalnu (a u zavisnosti od okolnosti, i fizičku) patnju ili povredu. Svaka naredba da se prisilne zaštićene osobe da kopaju rovove ili pripremaju druge oblike vojnih instalacija, naročito kada se takve osobe naređuju da to rade protiv svojih vlastitih snaga u oružanom sukobu, predstavlja okrutno postupanje.“4
“Foča“
Milorad Krnolejac, načelnik „Kazneno - Popravnog Doma“, logora u Foči, osuđen je na 15 godina zatvora, za, inter alia, okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja. U ovom je predmetu Sud prepoznao držanje zatočenih lica u skučenim prostorijama i nehigijenskim uslovima, uz izloženost velikoj hladnoći i psihičkom zlostavljanju i uz onemogućavanje dovoljne ishrane i ljekarske njege5, kao oblik okrutnog postupanja. Krnolejac je posjedovao znanje o brutalnim uvjetima u logoru. Bilo je prenapučeno, zatočenici nisu imali zamjenu za odjeću, bila je zima, nije bilo grijanja. Zatvorenici su premlaćivani i mogli su čuti druge kako su premlaćivani u zgradama pored. Zbog nehumanih uvjeta, psihološko i fizičko stanje zarobljenika je pogoršano. Krnojelac je bio svjestan da je njegov izostanak reakcije značajno doprinio nastavku tih uvjeta jer je ohrabrivao glavne počinitelje da održe takve uvjete.
Od efekata po žrtvu zavisi i kvalifikacija i samo podvođenje činjeničnog stanja pod materijalnu normu. U ovom je predmetu još, vijeće je smatralo da, da bi se neko djelo smatralo okrutnim postupanjem, nije neophodno da patnja koja je njime izazvana ima dugotrajne efekte po žrtvu.6
4 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Blaškić, Predmet br. IT-95-14-A, Presuda, Apelaciono vijeće, 2004, par. 597.
5 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Krnolejac, Predmet br. IT-97-25/1-T, Presuda, Sudsko vijeće, mart 2002, par. 133-168.
6 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Krnolejac, Case No. IT-97-25/1-T, Judgment, Trial Chamber, mart 2002, para. 144.
U slučaju Kvočka i ostali, Kvočka, Pračac, Kos i Radić su okrivljeni za surovo postupanje zbog mučenja i batinanja bosanskih Muslimana, bosanskih Hrvata i drugih nesrba zatočenih u logoru Omarska. Psihičko zlostavljanje, ponižavanje, maltretiranje i nečovječni uslovi zatočenja nanijeli su zatočenicima tešku bol i patnju. Pretresno vijeće nalazi da je u logorima počinjeno surovo postupanje, posebno u obliku batinanja i nastojanja da se zatočenici ponize.7
Djelo okrutnog postupanja slično je djelu nasrtaja na lično dostojanstvo jer kao ugroženu vrijednost – oba djela za predmet zaštite imaju ljudsko dostojanstvo, ali djelo okrutnog postupanje uključuje i činjenje ili nečinjenje koje nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu.8
Mens rea ili umišljaj za djelo okrutnog postupanja postoji ako je počinilac bio svjestan da će njegova radnja ili propuštanje vjerovatno imati za posljedicu nanošenje teške tjelesne ili duševne patnje, ili ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo, a bezobzirno se odnosio prema mogućnosti da nastupi takva posljedica.9
Tortura
Postoji širok i pouzdan konsenzus da je tortura i barbarska i neljudska: najdublje moguće kršenje dostojanstva ljudskog bića.10
U filozofskoj i političkoj raspravi mučenje se često navodi kao jedan od nekoliko nedvojbenih primjera postupanja koje je moralno nedopustivo bez iznimke ili ograničenja.11
Prema istraživanju sprovedenom nad žrtvama rata u bivšoj Jugoslaviji, psihološka tortura može biti štetnija i uzrokovati ozbiljniju i dugotrajniju štetu nego bol fizičke torture.12
Iako Statut MKSJ-a u članu 3 ne sadrži odredbu o zabrani torture, ona ipak predstavlja povredu, jer povrede ovog clana nisu numerus clausus navedene. Tako je vijeće u predmetu Kunarac i drugi proglasilo Dragoljuba Kunarca i Zorana Vukovića za torturu silovanjem kao modus operandi-jem, kao povredu člana 3.
7 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i drugi, Predmet br. IT-98-30/1-A, Presuda, Apelaciono vijeće, novembar 2001, paras. 162, 164.
8 Ivanišević, M., Ilić, M., Višnjić, J., & Janjić, B. (2005). Vodič kroz Haški tribunal, propisi i praksa. Izdavač: Misija Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) u Srbiji, Beograd, 2007.
9 Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Krnolejac, Predmet br. IT-97-25/1-T, Presuda, Sudsko vijeće, mart 2002, par. 26., Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Strugar, Predmet br. IT-01-42-A, Presuda, Apelaciono vijeće, decembar 2008, par. 261.
10 Sussman, D. (2004). What's wrong with torture? Philosophy & Public Affairs, 33(1), 1-33.
11 Bellamy, A. J. (2006). No pain, no gain? Torture and ethics in the war on terror. International Affairs, 82(1), 121-148.
12 Başoğlu, M., Livanou, M., & Crnobarić, C. (2007). Torture vs other cruel, inhuman, and degrading treatment: Is the distinction real or apparent? Archives of General Psychiatry, 64(3), 277-285.
Još jednom - “Foča“
Dragoljub Kunarac, komandant izviđačke jedinice Vojske bosanskih Srba, koja je bila dio lokalne Fočanske taktičke grupe, osuđen je za mučenje i silovanje kao zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, gdje je dokazano da je osuđeni silovao tri žrtve u svom štabu, u Ulici Osmana Đikica u Foči, pomogao i podržavao grupno silovanje četiri žrtve koje su počinili njegovi vojnici, te zajedno s dva druga vojnika silovao i prijetio jednoj žrtvi da će ubiti nju i njenog sina; te porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti, gdje je lično počinio krivično djelo porobljavanja tako sto je dvije žene potpuno lišio kontrole nad njihovim životom i prema njima postupao kao prema svom vlasništvu.
U ovom slučaju, a u pozivajući se na Konvenciju protiv mučenja i praksu Tribunala i Međunarodnog suda za Ruandu, sud je usvojio definiciju zasnovanu na sljedećim konstitutivnim elementima:
„Nanošenje, djelovanjem ili propuštanjem, ozbiljne fizičke ili mentalne boli ili patnje; Akt ili propuštanje mora biti namjerno; Akt ili propuštanje mora biti usmjereno na pribavljanje informacija ili priznanja, ili na kažnjavanje, zastrašivanje ili prisilu žrtve ili treće osobe, ili na diskriminaciju, iz bilo kog razloga, protiv žrtve ili treće osobe.“13
Po pitanju stepena patnje za žrtvu, u istoj presudi navodi se da se „mučenje sastoji od djela ili propuštanja koje izaziva ozbiljnu bol ili patnju, bilo fizičku ili mentalnu, ali ne postoje specifičniji zahtjevi koji omogućavaju iscrpnu klasifikaciju i nabrajanje radnji koje mogu predstavljati mučenje. Postojeća sudska praksa nije odredila apsolutni stepen bola koji je potreban da bi neki čin bio kvalifikovan kao mučenje.
Žalbeno vijeće smatralo je da je pretpostavka optuženih da patnja mora biti vidljiva, čak i dugo nakon izvršenja krivičnih djela u pitanju, netačna. Generalno, neki činovi sami po sebi uspostavljaju patnju onih na kojima su izvršeni. Silovanje je očigledno takav čin. Vijeće je moglo samo da zaključi da je do takve patnje došlo, čak i bez medicinskog izvještaja. Seksualno nasilje nužno izaziva ozbiljnu bol ili patnju, bilo fizičku ili mentalnu, i na ovaj način opravdava njegovo kvalifikovanje kao čin mučenja.
13 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kunarac, Predmet br. IT-96-23/1-A, Presuda, Apelaciono vijeće, 2002, par. 142.
Ozbiljna bol ili patnja, kako je to zahtijevano definicijom zločina mučenja, može se smatrati utvrđenom kada je silovanje dokazano, budući da čin silovanja nužno podrazumijeva takav bol ili patnju.“14
Zanimljivo je da je odbrana tvrdila da je motiv ovdje bio seksualne prirode, a vijeće je ostalo pri stavu da je potrebno naglasiti važnu razliku između "namjere" i "motivacije". Čak i ako je motiv počinioca potpuno seksualan, ne znači da počinilac nije imao nameru da izvrši čin mučenja ili da njegovo ponašanje ne uzrokuje ozbiljnu bol ili patnju, bilo fizičku ili mentalnu, budući da je takva bol ili patnja vjerovatan i logičan ishod njegovog ponašanja. S obzirom na definiciju, važno je utvrditi da li je počinilac imao namjeru da postupa na način koji bi, u normalnom toku događaja, izazvao ozbiljnu bol ili patnju, bilo fizičku ili mentalnu, kod svojih žrtava.
Apelaciono vijeće ponovo je istaklo zaključke pretresnog vijeća da djela ne moraju biti počinjena isključivo u cilju postizanja jednog od ciljeva zabranjenih međunarodnim pravom. Ako je jedan zabranjeni cilj ispunjen ponašanjem, činjenica da je to ponašanje također bilo usmereno na postizanje cilja koji nije na listi (čak i seksualne prirode) nije od značaja.15
Ovaj slučaj je važan u kontekstu postavljanja precedenta kojim je jasno objašnjeno da se silovanje može smatrati torturom. Ovo je bitno u kontekstu razumijevanja sistematičnosti silovanja te takvog oruđa u kontekstu etničkog čišćenja, ali i zločina koji u oružanim sukobima naročito za žrtve ima žene.
“Lašvanska dolina”, drugi put
Anto Furundžija, bio je komandir specijalnih snaga HVO-a, poznatih kao "Džokeri". On se 15. maja 1993. godine, ili otprilike tog datuma, nalazio u štabu "Džokera" u kompleksu "Bungalov" u selu Nadioci, gde je prisustvovao zlostavljanju dvojice zarobljenika. Dok je jedan pripadnik "Džokera" zlostavljao zarobljenike, Furundžija nije ništa učinio da spriječi ili zaustavi takvo ponašanje.
U ovom je slučaju pretresno vijeće ispravno zaključilo, slijedeći prethodnu praksu, da se radilo o torturi sa svim ispunjenim konstitutivnim elementima već pobrojanim u predmetu Kunarac.
Različiti načini ostvarenja obilježja bića krivičnog djela torture, percipirani/istaknuti/neka treća riječ od strane Tribunala, pokazuju da ovo djelo ne može biti ograničeno samo nekim načinima
14 Ibid, 149-151.
15 Ibid. 155
izvođenja, već da se njegova brutalnost upravo i vidi iz raznih modusa izvođenja, upotrijebljenog oruđa, različitih grupa žrtava. U prilog sistematičnosti govori rasprostranjenost ovih oblika zločina sirom Bosne i Hercegovine.
“Bosanski Šamac”
Blagoje Simić bio je Predsjednik Općinskog odbora Srpske demokratske stranke i predsjednik Srpskog kriznog štaba u općini Bosanski Šamac. Zločini za koje je osuđen uključuju progon na temelju nezakonitih hapšenja i zatvaranja bošnjačkih i hrvatskih civila; okrutno i nečovječno postupanje, uključujući premlaćivanje, torturu, prisilni rad i zadržavanje pod nečovječnim uvjetima; deportacija i prisilni premještaj (zločini protiv čovječnosti). Simić, kao predsjednik Općinskog vijeća i Kriznog štaba, bio je najviši civilni dužnosnik u općini Bosanski Šamac. Znao je da su njegova uloga i autoritet ključni za ostvarenje zajedničkog cilja progona.16
Pretresno vijeće je zaključilo da je Blagoje Simić bio svjestan surovog i nečovječnog postupanja prema nesrpskim zatvorenicima u Bosanskom Šamcu, uključujući premlaćivanje, mučenje i nehumane uvjete zatočenja. Naime, načelnik policije Stevan Todorović obavijestio je Simića o zlostavljanju zatočenika u Policijskoj upravi (SUP) odmah nakon preuzimanja vlasti. Činjenica da je Bosanski Šamac bio mali grad, a ovakvo postupanje bilo široko rasprostranjeno i trajalo mjesecima, sugerira da Simić nije mogao biti nesvjestan tih događaja.
Dodatno, Pretresno vijeće je uvjereno da je Simić dijelio istu diskriminatornu namjeru kao i drugi počinitelji zločina. Simić na sastanku u Skupštini opštine Bosanski Šamac prijetio uporabom sile ako nesrpsko stanovništvo ne pristane na reorganizaciju općina. Na temelju ovih izjava i činjenice da je Simić bio najviši civilni funkcioner u općini tokom tog vremena, Pretresno vijeće je zaključilo da je imao istu diskriminatornu namjeru kao i ostali članovi udruženog zločinačkog poduhvata koji su provodili progon nesrpskog stanovništva.
Logor „Sušica“
Dragan Nikolić, zvani Jenki, komandant logora Sušica u općini Vlasenica, osuđen je na 20 godina zatvora za progon na političkoj, rasnoj, vjerskoj osnovi, ubistvo, seksualno nasilje i torturu. Nikolić je kriv za podvrgavanje Bosanskih muslimana i ostalih nesrpskih zatvorenika ubistvima, silovanju i mučenju, te je učestvovao u kreiranju i održavanju atmosfere terora u logoru. Pored ubistva 9 nesrba, od kojih jedan šezdesetogodišnji zatvorenik, Nikolić je, bez obzira na pozive žrtava da prestanu udaranje nastavio da udara, šutira i tuče po zatočenici sa oružjem kao što su drvene palice, željezne šipke, drške sjekire, kundaci pušaka, metalni zglobovi, metalne cijevi, palice i gumene cijevi sa olovom unutra. Povrede koje je nanio tokom premlaćivanja u nekim slučajevima bile fatalne. U nekim slučajevima, premlaćivanja koje je vršio trajala su i po 45 minuta.
Nikolić je lično udaljio i omogućio odvođenje zatočenica iz hangara gdje bili su internirani, znajući da je uklanjanje žena bilo u svrhu silovanja i drugog seksualnog zlostavljanja.
Dva zatočenika je tukao željeznim šipkama, drvenim palicama i kundacima pušaka oko 90 minuta. On je također priznao da je na sličan način mučio još trojicu zatočenika.
Zbog teškog i posebno nemoralnog karaktera premlaćivanja. Pretresno vijeće smatralo je da ponašanje koje se tereti kao mučenje pripada najvišem nivou mučenja, koji ima sva svojstva de facto pokušaja ubistva. Sa zatočenicima se postupalo više kao s robovima nego logorašima pod nadzorom optuženog. Najzad, treba uzeti u obzir veliki broj žrtava u logoru Sušica i mnoštvo počinjenih krivičnih djela.17
16 Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY). (n.d.). Informacija o predmetu: Tužilac protiv Blagoja Simića, Miroslava Tadića, Sime Zarića (IT-95-9). Služba za komunikacije.
„Stanišić i Župljanin“
Stojan Župljanin bio je načelnik regionalnog Centra službi bezbjednosti u Banjaluci, a od maja do jula 1992. i član Kriznog štaba Autonomne regije Krajina (ARK).
Zajedno sa Mićom Stanišićem, osuđen je na 22 godine zatvora zbog progona kao zločina protiv čovječnosti, izvršenog putem ubistava, mučenja, protivpravnog zatočavanja, stvaranja i održavanja nehumanih životnih uslova, prisilnog premještanja i deportacije, pljačkanja imovine, bezobzirnog razaranja gradova i sela, uključujući uništavanje ili namjerno oštećenje vjerskih i drugih kulturnih objekata, nametanja i održavanja restriktivnih i diskriminatornih mjera.
"To je bio logor smrti, u kojem su ljudi fizički zlostavljani, hrane nije bilo, ljudi su živjeli u strahu da će biti ubijeni, najveći broj bio je mršav, svi su izgubili na kilaži po 20 do 30 kilograma. Logor Manjača je bio logor smrti u prvo vrijeme, dok nije došao Međunarodni crveni krst i dok nije UNHCR počeo dovoziti hranu u logor. Ljudi koji su došli iz Omarske bili su u još težem stanju nego mi iz Manjače. Kad su u konvojima dovezeni iz Omarske, moglo se vidjeti katastrofalno stanje u kojem su bili."18
Zaključak da je Župljaninu bilo moguće predvidjeti da bi srpske snage mogle uspostaviti i održavati nehumane životne uvjete te vršiti torturu, okrutno postupanje i nehumane radnje prema Muslimanima i Hrvatima, zasnovan je na "izvještajima koje je Župljanin primao o uvjetima u logorima i njegovom znanju o etničkim tenzijama koje su postojale u tom regionu“.19
17 Tužilac protiv Dragana Nikolića, Predmet br. IT-94-2-T, Presuda, Sudska vijeća II, 18. decembar 2003, para. 49.
18 Sabljaković, D. (2009, 1. decembar). Boravak u logoru smrti. Deutsche Welle. https://p.dw.com/p/Kn9G
19 Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina, Predmet br. IT-08-91-A, Presuda, Apelaciono vijeće, 30. juni 2016, par. 998.
Široka i rasprostranjena praksa okrutnog postupanja i torture naročito je važna za razumijevanje konteksta provođenja kampanje etničkog čišćenja. Upravo u kontekstu razumijevanja etničkog čišćenja, tortura, zajedno s ubistvima, zatočenjem, silovanjem i drugim seksualnim zlostavljanjem, te deportacijom, navodi se kao jedna od metoda za njegovo sprovođenje.20
Zaključak
Konvencija protiv torture i međunarodno humanitarno pravo jasno zabranjuju torturu i okrutno postupanje, bez obzira na okolnosti. Praksa MKSJ-a dodatno je precizirala ova kršenja kroz konkretne presude, potvrđujući da se mučenje, prisilni rad, nehumani uslovi zatočenja i seksualno nasilje mogu smatrati oblicima okrutnog postupanja i torture. Kroz predmete u slučajevima Blaškića, Krnojelca i Kunarca, Tribunal je definirao ključne elemente ovih zločina, uključujući namjeru počinioca i stepen patnje žrtve. Posebno je značajno priznanje seksualnog nasilja kao oblika torture, čime je proširen pravni okvir zaštite žrtava. Tribunal je također naglasio da posljedice torture i okrutnog postupanja nisu nužno vidljive, ali ostavljaju dugotrajne psihičke i fizičke posljedice. Bitno je napomenuti da su u radu pobrojani samo neki slučajevi, te da su ovakva postupanja upravo zbog svoje sistematičnosti i ljudskog dostojanstva kao ugrožene vrijednosti izuzetno rasprostranjena u predmetima ratnih zločina na području Bosne i Hercegovine, te da presudama u Hagu nikako nije stavljena tačka na kažnjavanje ovakvih brutalnih postupanja. Ovi precedenti ključni su za razumijevanje i primjenu međunarodnog prava u budućim procesima suđenja za ratne zločine. Pred domaćim bh. pravosuđem ostaje složen, ali važan zadatak – na postavljenim haškim temeljima nastaviti s procesuiranjem odgovornih, čiji broj, istini za volju, ostaje nezanemariv, a u prilog tome govori i lista imena za procesuiranje, dostavljena bh. pravosuđu po prestanku rada Tribunala. Na kraju, važno je podsjetiti da su slučajevi torture i okrutnog postupanja dio šireg projekta etničkog čišćenja i da im se kao takvima treba pridati posebna važnost u pravnoj, političkoj, ali i sociološkoj te nauci psihologije.
Nizama Husetić
Studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Istraživački program SENSE Centra za tranzicijsku pravdu
Literatura
20 Bloxham, Donald, and A. Dirk Moses (eds), The Oxford Handbook of Genocide Studies (2010; online edn, Oxford Academic, 18 Sept. 2012)
- Başoğlu, M., Livanou, M., & Crnobarić, C. (2007). Torture vs other cruel, inhuman, and degrading treatment: Is the distinction real or apparent? Archives of General Psychiatry, 64(3).
- Bellamy, A. J. (2006). No pain, no gain? Torture and ethics in the war on terror. International Affairs, 82(1).
- Bloxham, Donald, and A. Dirk Moses (eds), The Oxford Handbook of Genocide Studies (2010; online edn, Oxford Academic, 18 Sept. 2012)
- Informacija o predmetu: Tužilac protiv Blagoja Simića, Miroslava Tadića, Sime Zarića (IT-95-9). Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY). (n.d.). Služba za komunikacije.
- Ivanišević, M., Ilić, M., Višnjić, J., & Janjić, B. (2005). Vodič kroz Haški tribunal, propisi i praksa. Izdavač: Misija Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) u Srbiji, Beograd, 2007.
- Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY). (n.d.). Informacija o predmetu: Tužilac protiv Blagoja Simića, Miroslava Tadića, Sime Zarića (IT-95-9). Služba za komunikacije.
- Petrović, B., Jovašević, D., & Ferhatović, A. (2015). Krivično pravo I: Uvod u krivično pravo, krivično djelo, krivnja. Sarajevo: Pravni fakultet
- Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Krnolejac, Predmet br. IT-97-25/1-T, Presuda, Sudsko vijeće, mart 2002.
- Presuda Pretresnog vijeća u predmetu Krnolejac, Predmet br. IT-97-25/1-T, Presuda, Sudsko vijeće, mart 2002.
- Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Blaškić, Predmet br. IT-95-14-A, Presuda, Apelaciono vijeće, 2004.
- Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kunarac, Predmet br. IT-96-23/1-A, Presuda, Apelaciono vijeće, 2002,
- Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i drugi, Predmet br. IT-98-30/1-A, Presuda, Apelaciono vijeće, novembar 2001,
- Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Miće Stanišića i Stojana Župljanina, Predmet br. IT-08-91-A, Presuda, Apelaciono vijeće, 30. juni 2016.
- Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Strugar, Predmet br. IT-01-42-A, Presuda, Apelaciono vijeće, decembar 2008.
- Sabljaković, D. (2009, 1. decembar). Boravak u logoru smrti. Deutsche Welle. https:// p.dw.com/p/Kn9G
- Sussman, D. (2004). What's wrong with torture? Philosophy & Public Affairs, 33(1), 1-33.
- Tužilac protiv Dragana Nikolića, Predmet br. IT-94-2-T, Presuda, Sudska vijeća II, 18. decembar 2003.
- Tužilac protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina, Predmet br. IT-08-91-A, Presuda, Apelaciono vijeće, 30. juni 2016.